Mural – pogled kroz zidove

Zidovi su stvoreni da odvajaju, zatvaraju i skrivaju od pogleda. Međutim, što se desi kada velika zidna ploha postane umjetničko platno, kada zaigra u bezbroj boja i oblika? Tada zidovi prestaju biti oni koji odvajaju. Postaju oni koji spajaju umjetnost, kulturu i lokalnu zajednicu te doprinose revitalizaciji urbanih prostora i povećavaju estetsku vrijednost okruženja u kojemu živimo. Tada nastaju murali!

Murali potiču i turizam, privlačeći posjetitelje koji žele istražiti umjetničke radove i uživati u jedinstvenim vizualnim iskustvima. Mnogi su smješteni na frekventnim lokacijama, što dodatno povećava njihovu vidljivost i utjecaj jer često nude kritički komentar na društvena pitanja, ali i slave lokalnu kulturu i običaje. Upravo se to događa u Karlovačkoj županiji posljednjih desetak godina.

Iako je poznata po prekrasnim prirodnim pejzažima, bogatoj povijesti i tradiciji, sve više privlači umjetnike koji koriste zidove kao platna za izražavanje svojih ideja. Najviše murala nalazi se u Karlovcu, koji je time postao galerija na otvorenom, dostupna svima koji podižu pogled i zaustavljaju ga na poznatim i manje poznatim motivima, od povijesnih figura do suvremenih tema, koje odražavaju identitet i vrijednosti zajednice.

Osim u Karlovcu, i ostali dijelovi županije, poput Ozlja, Slunja, Duge Rese, Belaja… imaju svoje murale koji obogaćuju lokalnu zajednicu te potiču kreativnost među mladima. U izradu se često uključuje i lokalno stanovništvo, što dodatno jača socijalne veze. Ukratko, murali u Karlovačkoj županiji ne samo da obogaćuju vizualni identitet grada, već i potiču zajedništvo, kreativnost i turistički interes, čineći ovo područje sve privlačnijim za posjetitelje i umjetnike.

„Neobičan školarac Nikola“ posvećen je najvećem hrvatskom izumitelju Nikoli Tesli. Promatrajući sliku, mnogi zaključe da to nije Tesla jer je ovaj mural posvećen Teslinim srednjoškolskim danima (1870. – 1874.) u Realnoj gimnaziji u Karlovcu, gdje je stekao temeljno obrazovanje koje mu je kasnije poslužilo kao osnova za daljnje studije (koje nikada nije završio pa mu je ovo najviše formalno obrazovanje). Tesla je bio izuzetno nadaren učenik i imao je interes za prirodne znanosti i matematiku. Nakon završetka gimnazije u Karlovcu, nastavio je školovanje na Tehničkom fakultetu u Grazu, a kasnije i na Sveučilištu u Pragu. Tesla je tijekom svog obrazovanja pokazivao velik interes i talent za elektrotehniku, što ga je na kraju dovelo do njegovih revolucionarnih izuma i doprinosa u području elektrotehnike i energetike.

Vjekoslav Karas rođeni je Karlovčanin (1821. – 1858.), prvi hrvatski školovani slikar, jedan od najvažnijih hrvatskih slikara 19. stoljeća i pionir romantizma u hrvatskoj umjetnosti. Njegova djela prožeta su melankolijom, romantičnim duhom i težnjom za izražavanjem emocija, što i jest karakteristika romantizma. Najpoznatije mu je djelo „Rimljanka s lutnjom“, često smatrano simbolom njegovog umjetničkog izričaja. Njegove slike često prikazuju introspektivne portrete, povijesne i religijske teme, kao i prizore iz svakodnevnog života. Karas je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj umjetnosti, a njegova djela danas su izložena u muzejima i galerijama, uključujući Modernu galeriju u Zagrebu.

Dragojla Jarnević (1812. – 1875.), učiteljica, književnica, prva hrvatska alpinistica, Karlovčanka je koja je kao odgojiteljica radila na plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji. Vrativši se u Karlovac, osnovala je prvu privatnu djevojačku školu jer je smatrala da i djevojke zaslužuju pouku širu od osnovnog čitanja i pisanja. Bila je vrlo naprednih shvaćanja i uvjerenja te je jedna od dviju žena koje su dobile svoje mjesto na plakatu „Muži ilirskoga doba“ gdje su istaknuti svi zaslužni ilirci. Voljela je prirodu, često je planinarila, a uspela se na Okić, južnom, strmom stranom, bez opreme, bosa, u haljini. Staza kojom i danas uspinju nosi njezino ime „Dragojlina staza“. Bavila se i pedagoškim radom te je pisala članke o odgoju mladih iako se nije udavala niti imala svoje rođene djece. Posebnu je pozornost privukla svojim intimnim dnevnikom pisanim 1833. – 1847. cjelovito objavljenim tek 2000. godine (Dnevnik). U njemu je pokušala oblikovati svoj osobni, ženski identitet unatoč ograničenjima koja su joj nametali ilirski zahtjevi za domoljubnom i poučnom književnošću.

Slavko Mihalić (1928. – 2007.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih pjesnika i književnika 20. stoljeća. Njegova je poezija obilježena introspektivnošću, melankolijom i filozofskim promišljanjima o životu i prolaznosti. Bio je urednik, prevoditelj i akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te dobitnik brojnih književnih nagrada. Mihalićeva poezija odlikuje se jednostavnošću izraza, a s dubokom simbolikom. Njegova djela spajaju intimne emocije s univerzalnim pitanjima, čime je osvojio široku čitateljsku publiku i kritičku pažnju. Njegov poetski glas ostaje jedan od najvažnijih u hrvatskoj književnosti.

Braća Seljan svjetski su istraživači rođeni u Karlovcu. Mirko Seljan rodio se 5. travnja 1871., a njegov mlađi brat Stjepan 19. kolovoza 1875. Nakon završetka osnovne škole avanturistički duh vodi ih na putovanja Europom gdje stječu iskustva za kasnije ekspedicije. Mirko je za 110 dana pješice prešao put od Petrograda do Pariza te 1898. g. osvojio naslov „Champion of Globetrotter”. U Africi su istraživali i boravili u Abesiniji gdje ih je car Menelik II. imenovao povjerenicima u državnoj upravi. Seljani istražuju područja Rudolfova i Stefanijina jezera, te obavljaju prva geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja toga kraja.

U Južnu Ameriku odlaze 1903. godine. Ondje organiziraju nekoliko ekspedicija u nepoznata područja. Prvi određuju položaj slapova Salto de Guayara, utvrđuju tok nekoliko južnoameričkih rijeka i prikupljaju važnu dokumentaciju o životu domorodačkih plemena. Istražuju i nalazišta kaučuka i zlata te način njihove eksploatacije u nepristupačnim i negostoljubivim područjima. Željeli su spojiti Atlantski i Tihi ocean kanalom koji bi se nadovezivao na rijeku Amazonu, no to nije ostvareno zbog iznenadne i nerazjašnjene smrti Mirka Seljana 1913. godine u bespućima Perua. Nakon Mirkovog nestanka mlađi brat Stevo povukao se u Brazil gdje se bavio eksploatacijom manganove rudače. Umro je u gradiću Ouro Preto 1936. godine.