Vražića pećina u Bariloviću, nasuprot istoimene srednjovjekovne gradine, čiji se ulaz nalazi svega 30-ak metara daleko od rijeke Korane, bila je već od 19. stoljeća posjećivana zbog blizine krajiške ceste, jednostavnog i laganog pristupa, ali i privlačne okolice i starog grada. O pećini Vražić i drugim znamenitostima Barilovića s ushićenjem je pisao još 1898. godine hrvatski putopisac Stjepan Širola, koji ju je prvi puta posjetio 28 godina ranije.

Prvo detaljnije istraživanje pećine, koja završava podzemnim jezerima, izvršili su 1957. godine članovi planinarskog društva “Dubovac” iz Karlovca, Danko Postružnik i Ljubomir Cingerli, koji su napravili nacrt pećine. Postružnik je objavio i članak o tim straživanjima u kojem, između ostaloga, navodi: “Tom prilikom primjećen je jedan som potpuno bijele boje duljine kojih 40 centimetara. On je kao mala ribica morao prodrijeti u unutrašnjost pećine i tu je ostao.”.

Slijedeća su istraživanja jezerskog sustava pećine planinari “Dubovca” provodili 1980., te 1984. godine uz pomoć trojice ronilaca. Tada je otkriveno da je vrlo uskim prolazom kroz stijenu iz lijevog jezera moguće prodrijeti u novo jezero. Također je ustanovljeno da u proljeće, u razdoblju topljenja snijega, razina tih jezera naraste preko 4 metra. Tada voda silovito kovitla u unutrašnjosti, a što je praćeno potmulom bukom. Ponekad se čuje jako zujanje vode slično zujanju strujnih namotaja u električnoj transformatorskoj stanici. Ovo zujanje najvjerojatnije stvara slap vode koji je negdje daleko u još neistraženoj  unutrašnjosti pećinskog sustava.

U desnom jezercu uspjelo se zaroniti do 20 metara dubine, ali zbog izuzetno zamućene vode ne i do njegovog dna. Uz to su geodetska mjerenja pokazala da je razina vode u jezercima viša od razine Korane za samo 1 metar, a jezerca se protežu u dubinu znatno ispod korita rijeke. Prema posljednjem istraživanju od strane Instituta za geološka istraživanja iz Zagreba iz 1989., pod vodstvom dr. Srećka Božičevića, ukupna dužina svih kanala u Vražića pećini iznosi 295 metara.

Premda hidrogeološka istraživanja nakon Domovinskog rata nisu nastavljena, posjetitelje Vražića pećine zapanjilo je jedno drugo otkriće. Članovi Društva za ekologiju i vodne aktivnosti “Sedra” iz Barilovića u ljeto 2001. godine u najdubljem podzemnom jezeru ugledali su velikog bijelog soma. Njegova dužina je bila skoro jedan metar. Po svemu sudeći, promatrali su “Postružnikovog soma” iz 1957. godine. Ali, od tada su prošle 44 godine. Čime se som hranio sve to vrijeme? Kako je uopće dospio u ovo podzemlje? Da zagonetka bude veća, u pećini su kasnije vidjeli čak 3 bijela soma, a jednog su u ljeto 2003. napokon uspjeli fotografirati. Jedan od somova je u međuvremenu uginuo, no preostala dva (ili više njih?) zacijelo još plivaju mračnim dubinama Vražića pećine.

Ostaje i dalje otvoreno pitanje: kako i kada su somovi dospjeli u jezero? Podzemna veza između jezera i Korane je isključena, jer je nevjerojatno da bi ribe po potpunoj tami plivale podzemljem preko 150 metara od Korane do jezera. Barilovićem kruži priča da je somove, još kao male ribice, neki domaći ribolovac jednostavno zbog pokusa bacio u jezera, možda čak prije 2. svjetskog rata. Nije tada ni slutio da će ga te ribice dobrano nadživjeti.