Na području Karlovačke županije najveći je broj utvrđenih špilja u Hrvatskoj i Europi. A pećinskih utvrda u Europi i svijetu ima malo. Ima ih primjerice u Škotskoj, u Sloveniji i drugdje, ali po brojnosti se s utvrđenim pećinama u Hrvatskoj mogu donekle mjeriti samo pećinske utvrde sjeverne Španjolske i jugozapadne Francuske.
U Hrvatskoj je do sada otkriveno više od 50 utvrđenih pećina, što je prvorazredan i značajan dio hrvatske, ali i europske kulturne baštine. Najviše pećina u obrambene svrhe, gotovo 30-ak, korišteno je na području današnje Karlovačke županije i obližnjeg Žumberačkog gorja. Skupina arheologa i speleologa koji su ih istraživali u knjizi “Arheologija i turizam u Hrvatskoj” tiskanoj 2009. objavili su prilog posvećen obrambenim špiljama karlovačkog kraja, posebice Vrlovki kraj Kamanja, Baraćevim pećina i Gajinoj pećini kraj Rakovice, te pećini Kuća kraj Cetingrada.
Najveći broj tih pećina i polupećina smješten je u klancima gornjih tokova Korane i Mrežnice. Sve pećine zacijelo još nisu pronađene ili bedemima više nema traga (a ima slučajeva da više nema ni pećine). Te su pećinske utvrde čudesni primjeri graditeljskog umijeća i njegove primjene, ali i nijemi svjedoci umijeća i borbe običnog ljudi ovih prostora, seljaka i vojnika, koji su se u njima skrivali i borili s neprijateljima. Ti su neprijatelji bili ponajprije strani osvajači (Turci, Austrijanci…), ali i pojedini domaći plemići i časnici.
Istraživanjima je ustanovljeno da su kameni zidovi karlovačkih utvrđenih pećina sagrađeni većinom u doba turske opasnosti i služili su za sklanjanje stanovništva pred turskim osvajačima. U povijesnim izvorima vrlo rijetko se spominju, ali ova tajnovitost je za opstanak naroda imala značajnu ulogu, pa je i razumljivo da njihov položaj narod nije nikome odavao. Pećine su služile kao zbjeg, ali su ujedno i prave male utvrde. Do ulaza u neke od njih prilično je lako doći, dok je do ulaza drugih pećina prilaz otežan, jer se nalaze na strmom obronku, a do nekih je izvandredno težak, jer se nalaze visoko u litici.
U tim se pećinama nije sklanjala redovna vojska već nezaštićeni stanovnici okolnog područja. U nekim pećinama su otkriveni i nisu se uspjeli obraniti, pa su bili zarobljeni ili pogubljeni. Tako su pojedine pećine postale i masovne grobnice. Narodna predaja osim o zbjegovima čuva podatke i o hajducima, ali i svećenicima – pustinjacima koji su se skrivali u pećinama, što potvrđuju i nazivi nekih pećina.
Franjo Julije Fras u “Topografiji Karlovačke Vojne krajine” objavljenoj 1835. godine prenosi svjedočanstvo narodne predaje o jednoj takvoj špilji u blizini Plitvičkih jezera: “Prema priči, jednom se ovdje u špilji ispod brda Galovac nastanio neki pustinjak, koji je među narodom postao poznat po liječenju bolesnih ljudi.”. Vrlo vjerojatno je pustinjak u špilji živio u srednjem vijeku, kada se u Hrvatskoj bilježi više primjera samotničkog života duhovnih ljudi u pećinama. U Bosni i Hercegovini i dijelovima južne Hrvatske su uz to u 13. i 14. stoljeću bili progonjeni Krstjani (Bogumili ili Patareni), te nije isključeno da su se i oni sklanjali u ovdašnje pećine kako bi se spasili od progonitelja.
Fras na području današnje Karlovačke županije navodi 9 utvrđenih špilja: kod Rakovice; kod Donjeg Primišlja – služila je i kao zatvor; kod Tobolića; kod Tounja – dvije, od kojih je jedna neko vrijeme služila i za stanovanje; kod Tržića; kod Erdelja; kod Mračaja i kod Belaja – špilja je tek dijelom očuvana, a ostatak je progutao kamenolom. Većina navedenih utvrđenih pećina smještena je uz rijeke Mrežnicu, Tounjčicu, Dobru i Koranu. Zanimljivo je da su uz karlovačke rijeke smješteni i brojni tumuli i sarkofazi. Tumuli su umjetno nasipani veliki zemljani i(li) kameni humci ili gomile, od kojih većina potječje iz pretpovijesnog doba. Legendom su obavijene i kamene škrinje – sarkofazi, od kojih su sanduci i poklopci teški i do 6 tona, a klesani su vjerojatno u obližnjim rimskim kamenolomima u prvim stoljećima nove ere.
